Slijepe osobe žele sačuvati Brajevo pismo

U okviru Projekta održivosti organizacija slijepih u F BiH, koji Udruženje slijepih Kantona Sarajevo realizuje u partnerstvu sa Savezom slijepih Švedske - SRF, a koji finansira MyRight, 4.januara 2021.godine organizovalo je online promociju Brajevog pisma. Na ovoj promociji učestvovalo je preko 50 slijepih osoba sa područja zapadnog Balkana.

Promocija je organizovana u povodu obilježavanja svjetskog dana Brajevog pisma, a promotor je bio Gradimir Kragić. Tim povodom Gradimir je pripremio motivaciono pismo, o važnosti poznavanja Brajevog pisma, koje možete pročitati u nastavku:

Bio je septembar 1964. godine kada sam sjeo u neku od zadnjih klupa prvog razreda četvororazredne škole u Vrućici. Nas 30 učenika prvačići i nekoliko onih koji su ponavljali razred. U četvororazrednoj školi u Vrućici te jeseni nije bilo dovoljno učionica pa je moj razred bio smješten u seoskom zadružnom domu. Iz dvorišta doma smo gledali u školu i njeno dvorište. Učiteljica Vukosava, njoj prvi radni, meni prvi školski dan. Kada su me stariji drugari pitali kako je u školi, ja sam rekao da ne idem u školu, ja idem u dom. Nakon zimskog raspusta školu su renovirali i onda su svi učenici bili u školi. Tako sam ja prvo krenuo u dom a tek nakon zimskog raspusta krenuo u školu.

Bio je septembar 1968. godine kada sam sjeo u neku od prvih klupa petog razreda osnovne škole u Tesliću. Škola u Vrućici je bila četvororazredna pa smo nakon četiri školske godine svi prelazili u peti razred u školu u gradu. Opet nas je 30 učenika ali su to sada neki drugi učenici. Tu su oni koji su iz grada ali i nas nekoliko iz drugih škola u okolini grada. Sada nemam učiteljicu već nastavnike koji se mjenjaju svakog časa a jedan od njih je razredni starješina. Razredni starješina mog 5/3 razreda je Josip, nastavnik Srpsko-Hrvatskog jezika.

Bio je septembar 1972. godine kada sam sjeo u u neku od klupa kombinovanog C2 razreda u zavodu za slepu decu i omladinu Veljko Ramadanović u Zemunu. U razredu je samo nas 7 učenika. U ovu školu sam došao jer sam nakon dugotrajnog liječenja izašao iz bolnice kao potpuno slijepo lice a sa preporukom da školovanje što hitnije treba da nastavim u nekoj specijalnoj školi za slijepe. Prekid mog školovanja je trajao nekoliko godina pa je predloženo da nedovršene razrede osnovne škole završavam po kombinovanom i ubrzanom programu. Namjera mojih roditelja je bila da nakon izlaska iz bolnice u decembru 1971. godine već u februaru budem u školi. Otac je posjetio školu u Sarajevu, Derventi i Zemunu. Samo su ovi iz Zemuna obećali da bih mogao nastaviti školu od drugog polugodišta pa je odluka roditelja bila da idem u Zemun. Ipak birokratija se ispriječila i potrebna dokumentacija kao što je kategorizacija, rješenje o troškovima školovanja i ostalo su moj odlazak u Zemun pomjerili za septembar 1972. godine.

Još tokom dugotrajnog liječenja u očnoj klinici Sarajevo sreo sam neke mlade slijepe osobe koje su bile učenici škole za slijepe u Sarajevu. Ja sam još imao dobre ostatke vida i asistirao sam im da odu do toaleta, trpezarije na ručak i slično. Neko od njih je pričao i o Brajevom pismu. Meni su još u glavi bila videća slova, matematički simboli i nekoliko znakova električnih šema jer sam se interesovao za elektrotehniku i čitao časopise tehničke novine. Čekajući na odlazak u Zemun probao sam oštrim šarafcigerom da na papiru pišem taktilna videća slova ali nije išlo.

Već prvog dana u Zemunu nastavnik Marko mi je dao Brajevu tablu i šilo. Bila je to teška teleoptikova tabla i moj prvi dodir sa njom je u meni stvorio mnogo nezadovoljstva, očekivao sam nešto drugo. Prva zadaća je bila da pišem šestotačku. Bušio sam tačke, čas iz desno u lijevo, čas obrnuto, čas odozgo na dole. Nisam mogao da kontrolišem redove, jednostavno bio je to haos od tačaka na papiru ali i još veći haos od tih istih tačaka u glavi. Uveče sam poželio da što prije zaspim i da se već sutra probudim u svojoj kući u Banja Vrućici. I moj školski drug Refik iz Cazina je isto reagovao. On se to prvo veče već počeo pakovati kako bih sutra ujutro krenuo kući.

Ipak stvari su nekako krenule svojim tokom. Tačke su na papiru dobijale smisao, ispravno pišem šestotačku, pravim od 1. i 4. tačke horizontalnu liniju, svatam međusobni odnos tih šest tačaka i pokušavam da u glavi napravim sve 63 moguće kombinacije, ja i Refik ipak nismo otišli svojim kućama. Stigao je i 13. oktobar, moj 16. rođendan a ja već pišem i čitam Brajevo pismo. Mnogo bolje i brže pišem nego što ga čitam. Uvedeni su i dodatni časovi samo za učenje Brajevog pisma i nas nekoliko starijih učenika smo na tim dodatnim časovima. Čitamo već tekstove iz nekih knjiga. Svi smo učili Brajevo pismo i oni koji su imali solidne ostatke vida ali i mi potpuno slijepi.

Za moj 16. rođendan u posjetu mi je došao brat Tihomir i ja sam mu napisao sva Brajeva slova a on olovkom pored njih videća slova. Tako smo se dogovorili da ja pišem Brajevo pismo a on će ga dešifrovati i pročitati roditeljima. Brat je ubrzo nabavio i tablu pa smo se tako dopisivali. U Zemun sam stigao početkom septembra a prvi dolazak kući je bio sredinom januara, nakon prvog polugodišta. Brajevo pismo je bio jedini način da kontaktiram užu familiju, moji roditelji nisu imali fiksne telefone, nisu ga tada imali ni drugi u Banja Vrućici.

Dolazeći na moj prvi raspust sa sobom sam donio i jednu Brajevu knjigu. Kada je majka vidjela koliko je debela, pitala me je kako ću ja toliko toga da pročitam. Odgovorio sam da je to samo jedna takva od mnogo sličnih knjiga koje moram pročitati da bih završio nedovršene razrede osnovne škole. Tokom raspusta u posjetu su dolazili neki rođaci, tetka i drugi a majka je svima pokazivala tu moju knjigu. Svi su se čudili šta to može da piše toliko samo od tačkica a nema ni jedne slike. Brzo sam zavolio taj haos od tačkica i složio sva slova u glavi , pisao sam sve što se moglo napisati. Pravio sam jednostavne tabele, neke lične zabilješke a u košulje u prednji džep ostavljao papirić na kom je pisala boja košulje.

Školska biblioteka je brzo za mene postala mala, u školi sam kasnio dvije godine pa su moji interesi za čitanje išli ispred redovne lektiri i časova Srpsko-Hrvatskog jezika. Pitao sam bibliotekara ima li nešto što nije iz školskog programa. Dao mi je knjigu o Luju Braju štampanu prije drugog svjetskog rata. Stara tehnologija štampanja Brajevih knjiga. Tačkice kao da nisu imale pravilan raspored, svakako razmak među slovima nije bio jednak u svakoj riječi. Čitajući o Luju zavolio sam tu knjigu jer me je ličilo da ju je baš Luj štampao svojim pismom i svojim izumom štampanja knjiga.

Bio je ponedeljak, 1. avgust 1977. kada sam počeo da radim kao telefonista u drvnoj industriji "Borja" u Tesliću. Moja želja je bila da studiram marksizam na filozofskom fakultetu u Beogradu. Završio sam srednju trogodišnju školu pa je za upis osim prijemnog trebalo polagati kvalifikacioni ispit ikoji se sastojao od razlike predmeta. Tog ljeta sam bio na odmoru na Korčuli u organizaciji Saveza slijepih Bosne i Hercegovine, more, sunce i sve drugo mi nije dalo da se spremim za kvalifikacioni i prijemni ispit. Zato ponuda da se zaposlim nakon samo 50 dana od završetka srednje škole je bilo nešto šta nije trebalo propustiti. Na poslu samnom je Brajeva tabla, šilo i nešto Brajevog papira. Trebalo je voditi evidenciju uspostavljenih veza, ponekada zapisati neku poruku i slično. Tabla je bila najbolje rješenje. Potreba da se nešto piše je bilo sve više i više te sam nabavljao Brajeve table i ostavljao ih tamo gdje treba da se piše. Dvije su u kući, kasnije jedna u stanu, jedna na poslu, jedna u radio amaterskom klubu, jedna u Esperantskom društvu a jedna mala samnom u džepu. I kao što drugi nose olovku ja sam nosio tablicu i šilo. Zapisivao sam ponekada neki podatak u društvu u kafani, na ulici i svagdje gdje trebalo da se piše.

Bio je ponedeljak, 28. mart 2005. godine, pozvan sam kao i drugih više od 900 radnika da sa svog radnog mjesta uzmemo lične stvari i dokumentaciju o prestanku radnog odnosa. Drvna industrija "Borja" najveća firma u Tesliću nakon više od 100 godina rada odlazi u stečaj. U kancelariji sam našao neke lične stvari, kišobran, naravno tablu za Brajevo pismo i šilo. Nakon 27 godina, 7 mjeseci i 25 dana, ja i moja tablica i šilo smo nezaposleni na ulici. Kako sam je donio, tako je sada vraćam kući samo su osjećanja drugačija.

Septembar je 2011. godine, ja sam već penzioner jer za mene i moju tablu i šilo nije bilo više posla. U prvi razred gimnazije u Tesliću u školu kreće Boris, slijepa osoba. Zahvaljući projektu "Pomoć slijepim i slabovidim licima na području opštine Teslić" kojeg finansira Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini Boris koji je osnovnu školu završio u školi za slijepe u Derventi kao i za još neke učenike nabavljene su moderne elektronske bilježnice sa Brajevim redkom i JAWS-om kao čitačem ekrana. Istovremeno u Organizaciju slijepih koja je tek osnovana stiže najnoviji Brajevi štampač. I dok podešavam bilježnice i štampač, pored mene je tabla i šilo da zapišem ako nešto bude trebalo. Zadovoljan sam što nakon 39 godina poslije mog odlska u školu za slijepe i prvim susretom sa Brajevom tablom, ovi učenici imaju najmoderniju asistivnu tehnologiju i nekako nezadovoljan što oni ne znaju da pišu sa šilom na tabli.

Septembar je 2020. godine, neki opšti "lock down", svuda oko nas je covid-19. Kratko sam u Beogradu i pozvan sam kada sam već tu da dođem na neki radni sastanak u Savez slepih Srbije, raspravlja se o problematici Brajeve štampe i korišćenje programa za tu štampu. Program DBT nema odgovarajući standard za Srpski jezik. Raspravlja se o greškama, problemu sa štampačima a meni dođe da kažem: uzmite tablu i napišite šta treba da se piše... Ja na svojim tablama nikada nisam imao problema da napišem šta hoću.

Imam Brajevi redak "PacMate" od 20 slovnih mjesta, kojeg koristim uz računar, imam i neki muzejski primjerak Brajevog redka iz 80-tih godina, imam Index Braille V2 štampač na kom štampam tekst, taktilnu grafiku ali se od svojih Brajevih tabla nikada ne odvajam. U torbi uz laptop u pregradi torbe je i Brajeva tabla i šilo.

Januar je 2021. godine, na Zoom platformi za 4. januar sam inicirao da se okupimo i obilježimo Svjetski dan Brajevog pisma. Učestvuje više od 50 učesnika a njih 18 će govoriti. To su učesnici iz svih bivših Jugoslovenskih republika. I pored Brajevog redka, nekako se najbolje osjećam kada imam napisan podsjetnik na papiru. Nema tu na radnom stolu mjesta za mašinu, tabla je nekako najzgodnija. Ipak, tu je malo više teksta a online skup treba da počne za 30 minuta. Ipak, Brajevi štampač i štampanje tri strane teksta je najbolje rješenje. Na skupu govori i prof. Evgen Baučar iz Slovenije i priča kako je bio u rodnoj kući Luja Braja i kako je pisao na tabli na kojoj je i sam Luj pisao. Prilika da se uporede ona vremena kada Lujevo pismo nisu priznali jer su zaključili da bi u toj školi mnogi mogli ostati bez posla i ova vremena modernih tehnologija. Zato su mi tabla i Brajevi redak, tabla i Brajevi štampač nekako jednako potrebni za svakodnevne aktivnosti.

Moja nešto šira familija se u decembru i januaru borila sa covid-19, nisam bio u bliskom kontaktu ali razmišljam da je opasnost da se i ja zarazim više nego moguća. Onda je sve moguće, pa bi bilo dobro da ostavim neki pisani tekst, neku vrstu testamenta šta da se radi ako i mene okupira covid-19. Jedna od prvih želja u tom dokumentu je da u slučaju prerane smrti samnom ode i jedna moja tabla i šilo za pisanje Brajevog pisma. Ne znam kako je to tamo, koje se tehnologije koriste ali tabla i šilo bi mi dobro došli da imam priliku nešto zapisati.

Gradimir Kragić

Teslić, 15. februar 2021.