Šta mi znači Brajevo pismo

   "Koračaj ili umri", - riječi su poznatog pjesnika, koje sam kao nedužno krhko biće, ne razumijevajući ništa, morala prihvatiti. Od rođenja ne vidim; takvom sudbinom, određen mi je put vječite borbe...
   Uvidjevši, da ne mogu ništa promijeniti, roditelji su me odveli u internat za slijepe, smatrajući ga jedinom nadom, za moju budućnost. Odlazak u tu ustanovu, predstavljao mi je veliki izazov. Odvajanje od roditelja, doživjela sam na bolan način, te sam se s time borila, s tugom i strahom. Neobjašnjivo mi je teško opisati žal za majkom, koja mi je udahnula život, podižući me s ljubavlju i toplinom. Bez obzira na to, svoju ranjivost, nisam smjela pokazivati, već sam se morala doimati hrabrom; izražavanje emocija, nisu dopuštala stroga pravila internata, koja su mi kao utjehu nudila, pretrpan raspored aktivnosti. Moj odlazak u internat, nije bio postepeno prirodno odvajanje, već svojevrsna amputacija. 
   Izgubivši svaku nadu, da ću odatle skoro otići, prihvatila sam nefleksibilan raspored i zadana pravila. Intelektualni razvoj se više poticao, u odnosu na emocionalnu autonomiju, koja je bila suspregnuta; tuga, strah, zabrinutost, uznemirenost i slični osjećaji, nisu dopuštani, pa sam kao dijete, brzo naučila, ne otkrivati ih. Kao ''''lijek'''' protiv čežnje za domom, nudio se rad, te je stoga dnevni raspored, bio ispunjen aktivnostima. Bio je to period, u kome sam se suočavala s posebnim izazovima; prepuštajući se situaciji u kojoj sam se našla, otkrivam strategiju preživljavanja, koja omogućuje svakodnevno funkcionisanje, odnosno prilagođavanje, na život u internatu. U takvoj situaciji, do izražaja je došla moja sposobnost prilagođavanja novim okolnostima i pozitivan stav prema životu. Boreći se, uspjela sam živjeti sretnim i smislenim životom. 
   Vrlo brzo sam stvorila navike i interesovanja, za mnoge aktivnosti. Moja prva reakcija na Brajevo pismo, bila je pozitivna; ne plašeći se gomile šifriranih tačkica, na bijeloj površini, savladala sam ga i zavoljela veoma Brzo. Pokazujući veliko interesovanje za čitanjem, učlanila sam se u školsku biblioteku. Čitanje knjiga, postala je moja duševna rekreacija.
   Pri prvom dolasku kući, svima sam pokazivala, šta sam naučila u školi. Vještu igru jagodica mojih prstiju, po papiru, niko nije smatrao čudom, nego otkrićem. U svim segmentima učenja, svojim neiscrpnim vrelom životne energije i stvaralačkim snagama, izazivala sam divljenje, u svojoj okolini. Kroz stvaralački rad, otkrivala sam ljudima, svoj unutarnji svijet predodžbi i doživljaja, obasjan svjetlošću svih onih, koji su bili spremni pružiti mi ruku. Nesebično su pokazivali tolerantnost bez predrasuda, empatiju i razumjevanje za mene, osjećajući da u sebi nosim "kristalne iskrice vedrine".             
   Ne prihvatajući model bespomoćnosti, osjećala sam se sposobno, samostalno i kompetentno. Brajevo pismo je bilo moćna poluga, moje integracije u društvo. Internat sam napustila, kao neovisni čitač; postizanje tog cilja, učinilo me beskrajno sretnom. 
   Odrastajući, sve više sam shvatala svrsishodnost, dobrog poznavanja Brajevog pisma. Čitanjem i istraživanjem, spoznala sam životne i duhovne vrednote; na taj način sam uspjela razviti psihosocijalnu i intelektualnu zrelost. Iako je proces rehabilitacije kroz koji sam prošla, protekao uspješno, ne mogu se oteti utisku, kako je teško i porazno, suočiti se s činjenicom, da je bio uzaludan. Uprkos svemu, moje subjektivne percepcije individualnih i društvenih događanja, nisu negativne.        
   Danas, ja sam izgrađena ličnost, svjesna svoje posebnosti, - i čvrstine i ranjivosti, zbog specifičnih okolnosti mog odrastanja, ali i činjenice, da su mi baš one pomogle da naučim: da volim, učim, razumijem i prihvatim život. Duboko osjećajući smisao pjesnikovih riječi, s početka priče, dostojno koračam. 
   Koristeći Brajevo pismo sam opstala, sačuvala svjetlost duše, ne gubeći se u mraku nepismenosti i neznanja; "Brajevo pismo je simbol mog dostojanstva"! 
  

Hamida  Čomor